Uzalud nam ptici spališe krila - treci deo
... I ZABLUDAMA
1
Nevešto se hvata za mamac
tama.
Krvavo verujemo u svoju
ruku.
I kada prežedneli izvor
vode
nestane,
neznano kuda ode,
verovaćemo i dalje u njeno postojanje,
put
i senku.
One su kao ptice bez krila,
bez kraja,
dosegle čak do grla
i dublje.
Nebo se lomi o noktima,
a tama puca među
prstima.
Imamo ih
da bi nas imale
kada postanemo nejaki,
nespremni za čuda.
2
Nemo orgijaju
nevinim poljima tela...
Jedna je bolest htela,
jedna je rana smela,
nazvati se našim imenom.
Zanemela je pred dotaknutom istinom,
otkrićem nepoznatih predela
tela.
Nevešti dodiri
zakloniše suncu poglede...
Od tela do tela
most je dug.
Strane sveta obasjasmo
oreolom.
Zatalasaše se sinji vetrovi
od ruke u zaletu.
3
Veruj i kada klone glava!
Negde na istoku sunce
spava.
(Sačekajmo da svane).
U očima tama...
Put kojim idemo,
put je ispod duge:
- nestvaran,
blizak a nedokučiv.
Veruj u nevinost naših tela,
kao i u oblak
kada ga zora svane.
(Sačekajmo na dane).
I jutro će
da promoli glavu...
Put kojim idemo
put je snova koje traži java.
Veruj u ruke!
4
Žurno sviće zora
na zapadu
- daleko od ruku...
Zakuni nas rođenjem!
Veliko je bespuće
u našim koracima.
Rođeni smo da umiremo!
(Ostaće želja za zagrljajem,
žal za viđenjem).
Nemamo vremena
a ni prava na obične stvari
u svojim koracima.
5
Zar imaju prava
da se sviju oko svaki stas
i tu zaborave?
Zar nikada neće
potražiti spas,
nikada početi u suzama
da se dave?
Iz neznanja,
naivnosti,
ubice su htele da budu.
Zaustaviše se u naletu.
(Lepo je voleti,
hrabar biti
i živeti)...
6
Imamo snage,
a odvažnost skriveno sniva.
(Ni puta,
ni cilja...
samo uzaludni drhtaji
u telu žila).
Umesto srca uspavajmo
uspavanke,
umesto oči daleke
predele,
umesto ruku zaustavimo
olujne vetrove...
(Ruke nam sude,
oslobađaju
ili kažnjavaju).
7
Čudno se uhvatiše
i zajezdiše u zaletu.
Htedosmo
do dna i još niže
- u korene.
(Zalutaše u bespuće).
Na levoj strani tela
sleteše neke ptice.
Neka osmeh jezivi
hvata zjala!
Uzaludno je tražiti od ruku
da nemire pomire.
Nema opravdanja za beženje,
lutanja,
traženja...
Odavde do beskonačnosti
mali korak nas deli!
8
Zavuci ruke do kraja,
u srcu,
i pronađi uginulu pticu!
Dah joj udahni
probuđen u kamenu,
a krila raširi vetrovima,
put joj obasjaj novim snovima.
(Nema zbogom
- nema opravdanja!)
Izgubljenom imenu
teško je prići.
Još teže je trčati za vremenom,
sunce prestići...
Ni krila neće biti
na dohvat ruku,
a ni razuma.
(Požuri
- stići će pre vas)!
Post skriptum
Imate nam sve!
Pred vama sve lepote
i grozote
stoje
i neme,
kleče
i mole.
Ispružismo se do
odvratnosti,
zaludeste se do
bezsvesti,
pa nas zovete,
zovete,
zovete...
NE ODRECIMO SE NEPOGODA
1
Kroz vetar pun mirisa tuđih
teško je spoznati dah svoj
iz prkosa
- srcem što se rodi,
maštajući sreću u nepogodi,
kroz tela,
urvina,
grobove
i izvor žedan bistre vode.
Ma koliko od sebe krili
sve reke teku istom moru
i ma koliko nevešti bili,
koraci tuđi naučiće naše
kako se,
i ako loše,
najbrže hoda,
kako se
preko tuđih tela
telo svoje cilju vodi.
I neće hrabrost biti
da uz vetar okrenemo svoja bleda lica.
Ti znaš,
kada već mora da se ide
pođimo niz vetar
- ali,
ne odrecimo se nepogoda!
2
Gde proklijaše misli o zlu,
za zlim?
Ostavljena ptica odsečenih krila
bez krvi je.
Nikoga neće biti
da ruke za druge ima,
da uvek daje a nikada ne prima.
Smesti svoje kosti gde sebe tražiš
mrtvog!
Znaćemo kada padnemo naivno
u uvelu travu od stida,
od užasa i strave,
uplašeni običnim životom
- od srca čari.
3
Odsekoše nam krila u naletu.
Divno li padasmo kroz oblake
rođene na čelu,
kroz tamu i bezdan bez dna
našom dušom oživelom.
(Ni snage više za varanje:
- nemamo sebe,
ni zoru,
ni noć)...
Uzaludno je buditi pticu pri kraju leta.
Padaćemo i dalje
kroz jutra koja smo probudili
nadajući se putu ka zvezdama
a bićemo putokaz zaljubljenom vetru.
(Odavde do jutra
mnoge će noći snivati dan,
čekati na san)...
4
Uhvaćen u niti zabluda
- ptica je bez krila.
(Jesen je.)
Jesen je bila kap mastila,
pogrešno ispisana
vetrom u oblacima,
daleko nad pustinjom
- ni u bezdan
ni na nebu.
Naučićemo bol
da se pretvara u pticu
prolećnu i samu.
Iz krvi ćemo isčupati joj
visinu,
iz tela oči.
(Neka pevaju zablude!)
5
Zagledani smo u plavo bespuće vasione,
a plašimo se dna.
Hajdemo na pučinu!
Naučićemo senke dalekih očeva naših
koji su pali u nemilost
između dve bitke na poklon gavranima.
Čuješ li taj smeh?
Iz nestašnog uma ne možemo svi zajedno
istim putem u zagrljaj zabludama.
Plavo je beskrajno a tamno daleko.
Ptico budi ptica samo!
6
Reč i mastilo,
utvara i uvek nova šuma,
uzaludno dozivanje ptica
zauvek sletelih:
- sve je to zapisano krvlju
u krvi.
(A one teku neosetno,
budno prisutne,
opipljive.)
Biljem dokažimo vodi
njenu vrednost.
Pomirimo reči u mozgu
za novu pesmu.
I još nešto...
mnogo toga.
(A strah i dalje na granicu
korača
između nas i jave.)
7
Nije stid kamenu
zaplakati u svanuće.
Iz noći se ponovo rađamo
nagi i nevini kao rosa,
a neka želja bosa
golica nas već po mozgu.
(Na šta će ličiti cvet
kada mu se koža odere
i kao ratni trofej
obesi oko vrata?)
Da li da se odreknemo svega
ili samo
stvari koje nevino volimo?
Kako i kada,
kojim putem i čime...
- ne smemo da kažemo.
8
Dokazati da se sve svršava
Ikarovim letom...
Kakvo uzaludno orgijanje
vatre i kiše
koje ne dokazuje ništa,
kao što ni oči neće
ispijene u tami
čekajući nedostižnu zoru.
Dokazati koliko bilje ima
veliko srce....
Ili krenuti do na kraj sveta
koji je sve dalje
kada se oči zatvore
i izgubi svaka pristojnost
nad svojim telom,
htenjima...
Post skriptum
Lažem!
Nemam hrabrosti da kažem
ovom kamenu
nije mesto tu.
U bekstvu sam!
Strah me je sebe
i budućeg groba u kome mi
lobanja spava.
Ko sam?
Pobegoh iz jutra u veče
da ne saznam kako izgleda
suncem obasjan dan.
